Foto/EPA-EFE/LUCA ZENNARO/MATTEO CORNER/ANGELO CARCONI/PAOLO SALMOIRAGO/Alessandro Di Marco/Tanjug/AP Photo/Antonio Calanni

Bio je najavljivan, očekivan, bio je neizbežan, bio je predvidiv… pa opet drugi talas Kovida-19 je zatekao Italiju nespremnu, zbunjenu, zaglavljenu u svojim gibelinsko-gvelfovskim raspravama i sa malim i velikim egoizmima svojstvenim zemlji zvonika i palanačke prepredenosti.

Uzalud su virolozi i epidemiolozi upozoravali da borba sa koronavirusom nije trka na sto metara već maraton. Dobar deo političkih lidera, kao i građana, naivno je verovao, tokom prvog talasa virusa koji je krenuo iz Kine, pod još uvek nerazjašnjenim okolnostima, da će biti dovoljno izdržati do leta, a onda svi napolje, živela sloboda i sve blagodeti svakodnevice.

Pročitajte još:

12 miliona ljudi bez plate

Virus je južno od reke Po bio virtuelna stvarnost, nešto što se događa drugima. U informativnoj džungli i levijatanskoj borbi za klik i preglede, Italija se podelila na one koji imaju sigurna mesečna primanja, obezbeđen stalni posao, veliku finansijsku zaleđinu i one koji svakoga dana ili svakog meseca strepe da li će naći posao, da li će im biti obnovljen ugovor, kao i svi oni čiji biznis direktno zavisi od cirkulacije ljudi (restorani, barovi, hoteli, prodavnice, teretane, pozorišta, bioskopi…).

Podaci su pokazali da 28 miliona građana, odnosno malo više od 70 odsto zaposlenih i penzionera (ima ih oko 16 miliona), od februara do danas, nije primilo ni evro manje od onog što bi zaradili ili dobili u regularnim vremenima. Tako smo stigli i do paradoksalne okolnosti, da je gotovo polovina Italijana povećala svoju ušteđevinu. Ne treba zaboraviti da nijedna nacija u Evropi ne može da se pohvali sa privatnom ušteđevinom na tekućim računima, štednim knjižicama i drugim depozitima od 1.500 mlijardi evra, kao i da više od 80 odsto Italijana živi u kući čiji je vlasnik.

Foto: EPA-EFE/ANGELO CARCONI

Međutim, postoji i druga strana medalje. Dvanaest miliona Italijana, odnosno polovina zaposlenih, ostala je bez primanja ili je videla drastično smanjene svoje plate, honorare, nadnice, prihode. Njima treba dodati još par miliona ljudi koji rade na crno, uglavnom južno od Rima: od konobara i fizikalaca do uličnih prodavaca i divljih taksista.

Dve Italije

Tako smo dobili dve Italije: jedna, obezbeđena, navija za “lokdaun”, dok druga upozorava ili preti štrajkovima, buntom, ekstremnim potezima u slučaju novog kolektivnog karantina. Naravno, postoje i podrgrupe: adolescenti dobrostojećih porodica i milenijalci, koji ne žele da se odreknu ni jednog aperitiva, a kamoli letovanja, zimovanja, žurki i proslava. Prva Italija stavlja ispred svega zdravlje i spašavanje života, druga Italija dramatično ukazuje da pred izborom umreti od gladi ili Kovida-19, bolje je umreti od virusa i podseća da će i oni koji su sada na sigurnim državnim jaslama, ostati bez primanja, ako privatni sektor ne bude imao od čega da plaća poreze. Treća bi da nastavi da se zabavlja, ne odričući se ničega, od Kovida ionako umiru drugi.

Foto: EPA-EFE/Mourad Balti Touati

Italija je imala osam meseci da se spremi za novi nalet koronavirusa. Dragoceno vreme je proćerdano u političkim zakulisanim igrama motivisanim lokalnim i pokrajinskim izborima i preživljavanju vladajuće koalicije. Kabinet premijera Đuzepea Kontea umesto da se koncentriše na smanjivanju i eliminisanju kritičnih tačaka za širenje virusa, kao što su javni prevoz i škola, potrošio je vreme na ideološke borbe oko upotrebe novca iz fondova EU. Nije daleko od istine zaključak da je epidemija produžila vek postojećoj neprincipijelnoj vladajućoj koaliciji u Rimu, i probudila ambiciju da stignu zajedno do 2022. godine i izaberu novog predsednika Druge republike.

Foto: EPA-EFE/MASSIMO PERCOSSI

Putovanja i širenje virusa

Površni i ležerni Italijani, kakvim ih je Bog dao, tokom celog leta su dozvoljavali da u zemlju ulaze, bez većih problema, ljudi iz visoko rizičnih država u kojima je buktala zaraza. Primera radi, italijanski biznismen iz Veneta koji je boravio u Srbiji i BiH, gde se zarazio Kovidom-19, ne samo da nije otišao u samoizolaciju po povratku nego je dve nedelje, sve dok nije pao u krevet, širio virus odlazeći na posao, porodična slavlja, zabave i u večernje izlaske. Rezultat, nekoliko stotina zaraženih.

Još je indikativniji slučaj južnomeričkog preduzetnika sa italijanskom radnom dozvolom. On nije samo doputovao iz rizične države, već je bio u avionu u kojem je otkriven jedan putnik sa simptomima. Međutim, kako je doputovao preko jedne od šengenskih država, u Milanu nije bilo nikakve kontrole. Njemu, naravno, nije palo na pamet da se prijavi nadležnim sanitarnim organima, ni da ostane u karantinu dve nedelje. Budući da ima dve diskoteke koje vodi zajedno sa poslovnim ortakom, redovno odlazi na “posao”, preko dana je na bazenu, prisustvuje sahrani prijatelja. Stižu ga prvi simptomi, temperatura, problemi sa zasićenošću kiseonikom, odlazi u Hitnu pomoć, gde mu dijagnostikuju da ima Kovid-19.

Jedan čovek zarazio 126 ljudi

Posle tri dana provedana u bolnici, otpuštaju ga na kućno lečenje. Junak naše priče ne mari mnogo što je pozitivan na Kovid-19, po povratku kući nastavlja život najnormalnije. Izlazi u grad, vodi petogodišnjeg sina na rođendanske proslave i u park. Prisustvuje još jednoj sahrani i konačno, krajem septembra učestvuje u tuči u jednom od svojih lokala. Dolazi policija i utvrđuje da su trojica učesnika morala da budu u kućnoj izolaciji jer su bili pozitivni na koronavirus. Sledi testiranje svih prisutnih u diskoteci i na videlo izlazi naš Južnoamerikanac. Tek tada nadležni organi prave analizu njegovog kretanja i kontakata. Rezultat: zahvaljujući njemu je direktno zaraženo 126 osoba, dve su završile na intenzivnoj nezi, a jedna je umrla. U Verčeliju, gradu u kome živi akter ove priče, i danas imaju nove slučajeve koji su indikretno vezani za njega.

Foto: EPA-EFE/NICOLA FOSSELLA

Pomenute dve priče objašnjavaju zašto je ministar zdravlja Robreto Speranca uleteo u paniku prošle nedelje i tražio uvođenje strogih mera, ne isključujući i novi lokdaun. Nadležne sanitarne vlasti su se početkom novembra suočile sa činjenicom da ne znaju odakle dolazi više od 80 odsto zaraženih. Drugim rečima, praćenje kontakata, koje je trebalo da bude jedan od glavnih alata u suzbijanju epidemije, odletelo je kompletno u vazduh. Tome treba dodati i totalni kolaps vladine aplikacije “Imuni” koja je trebalo da pomogne u praćenju kontakata zaraženih osoba. Deset miliona Italijana je “skinulo” aplikaciju, ali su u poslednjoj nedelji, kada je registrovano preko 150 hiljada zaraženih, obrađeno manje od hiljadu prijava, zbog problema sa upotrebom aplikacije i obradom podataka.

Foto:Tanjug/AP Photo/Luca Bruno

Učenici najveći prenosioci zaraze

Italija se našla u alarmantnom stanju i zato što se i ovog puta, kao i prošlog proleća, mreža porodičnih lekara pokazala neefikasnom, tako da su se hitne pomoći i bolnice ponovo našle na udaru sa velikim brojem pacijenata koji su mogli bez ikakvih problema da se leče u kućnim uslovima.

Tipična italijanska priča je i početak školske godine. Ministarstvo prosvete se celog leta “zabavljalo” kupovinama monoklupa, pleksiglasa, organizacijom ulaska u škole, konkursima za prijem novih nastavnika i smanjivanjem broja učenika u odeljenjima. I onda, kada je školska godina počela, zaključilo se da su učenici razdvojeni i “sigurni” u školama, ali su u prevoznim sredstvima jedni uz druge kao sardine, a u tržnim centrima, restoranima brze hrane, baštama barova ili po parkovima tik jedni uz druge, ne poštujući ni udaljenost, a ni nošenje maski. Epilog: gotovo svaki četvrti zaraženi u novom talasu koronavirusa je inficiran od đaka.

Foto: EPA-EFE/Mourad Balti Touati

Javni prevoz rasadnik virusa

Na kraju stižu diskoteke, koje su u međuvremenu konačno zatvorene, i javni prevoz koji ostaje najslabija karika u borbi proitv širenja zaraze. Jedan od razloga velikog broja inficiranih koronavirusom u Lombardiji i posebno Milanu, je javni prevoz. Glavni grad Lombardije je žila kucavica italijanske privrede, okružen čitavom galaksijom malih i srednjih varoši, čuveni “milanski interland”, u koji svaki dan stižu armije radnika, službenika, đaka. Dovoljno je pogledati vagone regionalne i lokalne železnice, kao i metroa, pa da se svhati da je “lokdaun” gotovo neizbežan.

Sreća u nesreći, barem zasada, jeste da se epidemija koncentriše uglavnom u severnim regionima, koji imaju daleko opremljeniji i jači zdravstevni sistem nego južne pokrajine. Kalabrija, Sicilija i Kampanja bi sa brojevima zaraženih u Lombardiji bili već na kolenima i pred totalnim krahom sistema.

BONUS VIDEO

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare