Život na Novom Zelandu
Foto:Privatna arhiva/Tihana Babić

Tihana Smiljanić je danas "content writer" u jednoj firmi na Novom Beogradu, a do nedavno je živela i radila na Novom Zelandu. Pričala nam je šta joj se tamo dopalo, šta ju je neprijatno iznenadilo, koliko košta život u ovoj "obećanoj zemlji", kako se provode mladi, ali i da li je premijerka Džasinda i tamo omiljena kao i ovde.

Tihana Smiljanić (31), diplomirana filološkinja, pokušavala je da posle studija u inostranstvu nađe posao u Srbiji uz koji bi mogla da bude samostalna. Nikako joj nije polazilo za rukom. Onda je prevagnula želja za avanturom.

život na Novom zelandu

„Pomislila sam da je idealna prilika da odem na neko mesto bukvalno na drugom kraju sveta dok sam mlada i relativno bez obaveza na jednom mestu. Novi Zeland je oduvek delovao nestvarno na fotografijama, a pošto je toliko daleko i ima toliko toga što treba videti, pa deluje nedostižno za godišnji odmor, rešila sam da odem na malo duže, da nađem posao i onda vidim šta ću“, priča nam Tihana, koja inače na svom blogu deli iskustva sa putovanja.

A šta čovek prvo primeti kad stigne u zemlju koju mnogi vide kao idealnu za život?

život na novom zelandu

„Takvu arhitekturu uopšte nisam očekivala! Oni koji su bili u Americi kažu da je slično – velika predgrađa i prodavnice, teretane, restorani u prostorima koji su meni u prolazu ličili na skladišta građevinskog materijala. Živela sam u Oklandu, najvećem gradu i poslovnom centru zemlje i on definitivno nije ono što ljudima pada na pamet kad pomisle na Novi Zeland. Shvatila sam da me je evropska arhitektura mnogo razmazila i da sam je uzimala zdravo za gotovo. Možda je smešno, ali to mi je, između ostalog, tamo najviše nedostajalo.“

Tihana pored ovog ne tako lepog utiska izdvaja i ono što većina nas prvo pomisli kad čuje Novi Zeland – more.

život na Novom Zelandu
Foto: Privatna arhiuva

„Gde god da živite, na Novom Zelandu vam treba manje od dva sata da dođete do obale. Oduvek sam želela da živim na moru i, mada sam ubrzo shvatila da okean baš i nije more na kakvo smo navikli, bila sam oduševljena što živim u Oklandu i što vidim more svaki dan dok idem na posao, a vikendom mogu da prošetam po plaži. Iznenadilo me je zelenilo kog zahvaljujući blagoj klimi ima tokom cele godine. Ja sam tamo stigla pred kraj zime i retko mi je trebalo nešto više od kožne jakne.“

Kafa im je najbolja na svetu

Pričala nam je i kako je na nju uticala tamošnja klima, koja ume da se menja prilično naglo.

„Vreme inače jeste iznenađujuće ljudima koji dolaze iz kontinentalnih područja jer nije retko da u samo jednom danu imate ono što bismo mi smatrali godišnjim dobima, ali naviknete. Jedino je teško navići se na vlagu tokom leta. S druge strane, odmah mi se dopala kafa, jako volim njihovu kulturu kafe. Kafa je u Okeaniji verovatno najbolja na svetu.“

život na novom zelandu
Foto: Privatna arhiva

Osim ovih donekle očekivanih pojava, Tihanu je na početku najviše iznenadilo to što ljudi tamo po gradu često idu bosi.

„To može da znači sasvim bosi, golonogi, po betonu, tržnom centru, kafiću ili u čarapama bez obuće. Može da bude toplo ili da pada kiša – neki kivijanac (kiwi je neformalni naziv za Novozelanđane) sigurno negde u zemlji hoda bos.“

Zato savetuje svima koji bi da idu tamo da ne prave grešku i ne porede zemlju u koju idu sa nekom drugom.

„Prirodno je da će ti se neke stvari svideti više ili manje, a da će te neke možda potpuno izluđivati. Ako idete tamo, gledajte da ne budete očajni kad prvi put budete pričali s lokalcem, a ni 21. put. Novozelandski izgovor engleskog je veoma neobičan i isprva čak i nerazumljiv nama koji smo navikli mahom na američki ili britanski. Srećom, Novozelanđani to znaju i nikad im nije teško da nešto ponove sporije ili razgovetnije.“

život na novom zelandu
Foto: Privatna arhiva

Osim toga, čim stignete, Tihana kaže da treba da nabavite auto.

„Onaj ko nema položen vozački ispit, neka to obavezno sredi pre polaska. Na Novom Zelandu, kao i u Americi, svi voze od 16. godine, pa nema potrebe da gradski prevoz bude dobro organizovan. Ako niste motorizovani, teško ćete vikendom stići do svih tih prelepih mesta van grada.“

Bakšiš ne postoji, jednostavno nije potreban

A da biste auto kupili, treba naći pristojan posao.

Pročitajte još:

„Za to se odmah treba zaputiti u agenciju za zapošljavanje, a ne trošiti dane na slanje CV-jeva na oglase za posao. Ja posao nisam našla odmah, prvo sam malo upoznavala okolinu, a onda se traženje malo nenadano produžilo. Za ljude na Working Holiday vizi, na kojoj sam ja bila, postoji mnogo povremenih sezonskih poslova, recimo, u ugostiteljstvu ili na branju kivija ili avokada ili pak rad na farmi. Ti poslovi, doduše, nisu naročito plaćeni, ali u zemlji postoji minimalno propisana zarada po satu za sve industrije, pa bakšiš ne postoji, jednostavno nije potreban. Moj prvi posao bio je upravo vikend-poslić u ugostiteljstvu, a onda sam dobila i prvi „pravi“ posao, u jednoj agenciji za zapošljavanje. Povremeni i privremeni poslovi se na Novom Zelandu najčešće tako i nalaze. Registrujete se u agenciji, obavite s njima razgovor, više testova i onda čekate. Većina vrlo brzo dobije ponudu za neki posao koji bi im odgovarao. Na kraju sam završila upravo u agenciji na poslu regrutovanja zaposlenih za popis stanovništva da bih, kad je taj projekat bio gotov, prešla na recepciju jedne visoke škole i tu ostala najduže. A radila sam i na unosu podataka za jednu firmu. Nijedan od ovih poslova nije bio posao iz snova, ali iz ove perspektive, jako su mi značili jer sam postala svesna da osoba nije jednako posao koji radi“, priča Tihana i ističe da su lokalci ponosni na to što je njihova zemlja poželjna i da žele da čuju ko ste i odakle dolazite.“

život na novom zelandu
Maorska dobrodošlica na aerodromu; Foto: Privatna arhiva

Veganska hrana im je super

Pričala nam je i kako je provodila dane, gde je išla u provod, gde je najbolja klopa.

život na Novom zelandu
Foto: Privatna arhiva

„Tamo sam, sticajem okolnosti, prvi put iskusila život od devet do pet, pa onda teretana, odmor, knjiga ili neka serija, i već je gotov dan. Zvuči dosadno, ali je meni odgovarala rutina koja se onda preseče vikendom ili putovanjem ako uleti neki praznik. Jako sam volela brančeve vikendom jer je hrana odlična. Novozelanđani baš i nemaju naviku da kuvaju, nego jedu hranu za poneti ili jedu napolju. Mnogo je mesta sa azijskom hranom, popularan je fish and chips, kao i burgeri i biftek. Govedina je odlična, jer stoka tokom cele godine ima pristup svežoj travi. I veganska hrana je super!“

Tihana priznaje i da je upala u kliše, pa se tamo družila s Balkancima.

„Ranije mi nije bilo jasno zašto bi neko otišao daleko da bi tamo našao prijatelje „od kuće“, ali sam shvatila prvi put kad sam se našla u inostranstvu. I bez ikakve jezičke barijere, kad radiš na stranom jeziku, vežbaš, kupuješ, piješ kafu na stranom jeziku, jako prija da se nađeš sa svojim ljudima s kojima deliš kulturološku, kontekstualnu i jezičku pozadinu.“

Bake su mi tražile sok za mamurluk

A kako izgleda to druženje dole?

„Mladi tamo rade! Kao i u većini zapadnih zemalja, rade povremene i part-time posliće još dok idu u školu ili studiraju. Naravno, vole da se druže i provode, ali je velika razlika to što su okrenuti prirodi i vrlo će često ići zajedno na hajking. Kafića kao kod nas baš i nema – razdvojena su mesta koja služe kafu i ona koja služe alkohol. U praksi to znači da je jedino mesto gde možeš da popiješ kafu posle tri popodne – Starbaks. Alkohol se služi u barovima, pabovima i restoranima i oni su često prepuni u poslovnom centru grada posle pet popodne, jer ljudi izlaze da se opuste posle posla i ispričaju s prijateljima. Novozelanđani mnogo piju, nezavisno od godina. Dok sam radila u kafiću, dešavalo bi se da mi bakice koje dolaze na branč naručuju sok ili neku hranu koja će im pomoći da se izbore s mamurlukom. Ali pohvalno je to što bar ne piju maloletnici, jer se alkohol kupuje u posebnim prodavnicama u kojima vam uvek traže ličnu kartu. Što se tiče droge, nažalost postoji veliki problem s metamfetaminom i država se dosta bori da ga reši.

Žive normalan život

I da li je život na Zelandu tako lagodan kako se priča?

život na novom zelandu

„Moje iskustvo je bilo da je život prilično priuštiv i da ljudi bez obzira na posao kojim se bave imaju dovoljno novca da plate stan, hranu, gorivo, izađu, kupe komad garderobe ili par cipela. Rečju – žive normalan život. A zgodno je što i mnoge firme platu daju jednom nedeljno ili svake dve nedelje.“

Naravno, i tamo ima socioekonomskih razlika.

„Velika je razlika između bogatih i siromašnih. Nažalost, često su siromašni domoroci Maori, zbog prisutnog sistemskog rasizma. Ja sam sa svojim kancelarijskim poslovima lepo živela, putovala po zemlji i na povratku kući svratila u Australiju.“

Onda ne čudi što je premjerka Džasinda Ardern tako popularna.

„Postala je premijerka kad sam tek došla na Novi Zeland i tako postala najmlađa žena na svetu na čelu neke vlade. Nekoliko meseci kasnije je, rodivši „prvu bebu Novog Zelanda“, postala druga žena premijerka na svetu koja je rodila dete za vreme mandata. Mene je posebno dirnulo što je ćerki dala dva imena – jedno „standardno“, a drugo maorsko. Novozelanđani su ponosni na svoju premijerku i njene graciozne odgovore na krizne momente, kao što je bila pucnjava u džamiji u Krajstčerču prošle godine ili aktuelna pandemija bolesti kovid 19. Inače, to što im je žena premijerka nije ništa neobično, jer je trenutno u parlamentu najveći broj žena dosad, 46 od 120 članova. Žene tamo imaju pravo glasa od 1892. Džasinda čak i nije prva premijerka zemlje – treća je.“

život na novom zelandu
Foto: Privatna arhiva

Tihana priča i kako se, za razliku od ovih prostora, tamošnji ljudi ne bave mnogo politikom.

„Dižu glas i bune se oko problema sa stambenom situacijom. Poslednjih nekoliko godina, Novi Zeland je Kinezima postao hit destinacija za ulaganje u nekretnine, pa onda zbog cena one ostaju nedostupne Novozelanđanima. Prilično su osetljivi i na klimatske promene, pre svega zbog jakog sunca i stanjenog ozonskog omotača.“

Lepo je videti i vratiti se

Kad se sve sagleda, jasnije se vidi i šta je to najveći plus, a šta minus ove daleke zemlje.

„Zemlja je zaista udaljena od svega. Ranije, dok sam živela u drugim zemljama u Evropi, dolazila sam u Srbiju tri, četiri puta godišnje i to je taman bio neki period u kom se uželim porodice i prijatelja. Normalno, o ovom tempu ne može ni da se sanja ako živite prosečan život na Novom Zelandu. I ne samo što je Srbija daleko, daleko su i svi ostali delovi sveta. Na letovanje se ide na ostrva koja su udaljena sate leta. Put u Evropu je finansijski, vremenski i fizički prenaporan. Na kraju krajeva, ne možete lepo ni da se čujete s ljudima odavde jer veći deo vašeg slobodnog dana – oni spavaju. Blizu je, doduše, Australija. S druge strane, Novi Zeland ima divnu neobičnu prirodu i ljubazne i opuštene ljude. Oni su uglavnom baš dragi, otvoreni ka strancima, jer su i sami putovali i upoznavali svet, s obzirom na to da dolaze iz njegovog toliko udaljenog kraja. I naravno, Novi Zeland će voleti svi obožavatelji Gospodara prstenova!“

I može li se onda život tamo dole uporediti sa ovim na Balkanu, koliko se razlikuju?

„Dosta. I tu ne mislim nužno na svakodnevni život, nego jednostavno na mentalitet koji nije opterećen nacionalnim i verskim podelama, nema kolektivnu traumu iz ratova iz bliske prošlosti i ne brine za egzistenciju. Naravno, nije sve med i mleko, kao što nigde nije. Ali zbog toga što su tako izolovani, Novozelanđani su opušteniji od drugih kultura, skromni. Takođe, mi nismo toliko upućeni na prirodu, nije nam uobičajeno da pešačimo po šumama nekoliko puta mesečno. Opšti utisak mog prijatelja koji je odrastao na Novom Zelandu, a kasnije dosta vremena provodio i na Balkanu, jeste da su ljudi kod nas neposredniji, temperamentniji i iskreniji, dok se na Novom Zelandu mnogo više vodi računa o političkoj korektnosti i nadasve izbegava konflikt.“

život na novom zelandu

Sve ovo Tihana je upila za otprlike godinu dana, od 2017. do 2018. koliko je boravila na Zelandu. Da li bi se vratila tamo?

„Negde na polovini boravka sam shvatila da ne želim da se trudim da mi se odobri radna viza koja će mi dati još tri godine fore, ali nisam ni pomišljala da se odmah vratim i onda se možda pitam šta sam mogla još šest meseci. I mada nisam uvek uživala u trenutku i ponekad čak bila frustrirana trenutnim mestom življenja, mislim da je važno iskustvo to što sam bila, probala, snašla se tamo gde niko nije čuo za moj univerzitet ili prethodna iskustva, videla nešto novo i vratila se. Jako bih volela da se jednom vratim kao turistkinja.“

***

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare