Foto: Promo

Alkaras je gradić u vinogradarskom kraju Katalonije. "Alcarras" je drugi film Carle Simon, nakon lepog i emotivnog "Summer 1993", i ovogodišnji osvajač "Berlinskog festivala".

Slobodan Vujanović

FAF28: ALCARRAS (2022, r. Carla Simon)

Radnja (ako se tako može nazvati serijica hronološki izloženih događajčića) počinje kada porodica shvata da stari „pater familias“ nema nikakav pisani dokaz da mu je zemlja na kojoj njegova porodica uzgaja razne vrste voća dat na neograničenu upotrebu. Tu „rupu“ koristi sin čoveka s kojim se „pater“ svojevremeno rukovao i tako primio vlasništvo nad zemljom. Nešto kasnije ćemo saznati da priroda tog darivanja ima daleko dublje korene- naime, „paterova“ porodica je za vreme rata krila porodicu velikoposednika na svojoj farmi i kao zahvalnost za taj čin oni su dobili zemlju oko nje.

Foto: Promo, EPA-EFE/Andreas Rentz / POOL

Novi vlasnik planira da umesto vinograda na plodni teren „zasadi“ veliki broj solarnih panela i tako zarađuje pare. Međutim „paterov“ sin, koji vodi imanje, ne želi da se bavi time, već samo poljoprivredom. Ono što u filmu gledamo jeste spora i nenaročito burna tenzija koja se diže i razrešava u narednim nedeljama, tj tokom poslednjeg leta porodične vladavine nad imanjem. Finalna scena je u tom kontekstu naročito snažna i završnim totalom fantastično i obično stravična.

Carla Simon primenjuje „muva na zidu“ pristup u radu sa glumcima-naturščicima i uspeva da uhvati intimne i tipične detalje njihovog života i odnosa. I dok ta stvar može da vas intelektualno i povremeno estetski fascinira, činjenica je da najvećim delom filma gledamo „dokumentarac“ o tome kako jedna familija uzgajivača voća obavlja svoj posao, kako izgleda njihov privatni život i nešto malo javnog, dočaranog u vidu zajedničkih protesta za veću cenu voća ili kroz lokalne proslave.

Iako je Simon održala masterklas u radu s glumcima i kreiranju utiska da se zaista radi o jednoj stvarnoj porodici, drama je ovde sitna i diskretna, autentični detalji više folklorni, nego filmski, a ni veći deo filma, uprkos autentičnosti, ne predstavlja nešto što je samo po sebi zanimljivo, niti što kao koncept (a i po uspešnosti primene istog) nismo već videli u radovima blisko-istočnih i azijskih autora.

Ali, „Berlin“ još jednom pokazuje da je nemoguće uspešno se kladiti na to koji će film tamo pobediti.

SELEKTAH: 6/10

Bonus video: Monika Vili – Vole li Srbi austrijski film?

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar