Podeli
Miljenko Jergović Foto:Sandra Simunovic/PIXSELL

Da li ste nekad čuli za "kuferaše"? E, o njima je Miljenko Jergović 2013. godine objavio roman "Rod" na više od hiljadu strana. Ova epska saga o porodičnoj istoriji sarajevskih Nemaca i drugih "dođoša", koja je i lična porodična povest samog Jergovića, nedavno je objavljena i na srpskom tržištu, u izdanju "Booke".

Pišu: Matija Jovandić i Milan Vukelić

Kada čitalac zaklopi “Rod” teško je ne zapitati se šta je bilo dalje. Kada ste poslednji put bili u Sarajevu? Jesu bar oni psi lutalice s kraja knjige i dalje tamo?

– Ne znam šta je bilo sa psima, ima li ih još. U Sarajevo nisam išao u posljednje dvije godine. Više je razloga za to. Možda bi najbezbolnije bilo reći da nisam imao vremena, da ne mogu u isto vrijeme biti na više mjesta. Prije nešto više od dvije godine imao sam veliki, vrlo potresan književni nastup u Sarajevu. Došlo je jako mnogo ljudi, osjetio sam se obavezanim onim što mi je priredio moj rodni grad. Međutim, to je neke ljude očito razbjesnilo. Započele su hajke, a jedna je lokalna glumica, recitatorka s vjersko-političkih skupova vladajuće bošnjačke stranke, jedno jutro provela gostujući na televiziji, navodno nezavisnoj, s jednom jedinom temom: kako da se nahuška narod protiv Jergovića i kako da se Jergoviću zabrani da piše o Bosni i o Sarajevu.

Nije toliki problem u toj, inače prilično neuravnoteženoj nesretnici, pa čak ni u televizijskim urednicama koji su joj omogućili vrijeme i prostor za hajku. Problem je, barem što se mene tiče, u tome što nije bilo nijedne reakcije na taj čin protjerivanja jednoga građanina i pisca iz Sarajeva. Nakon ovog sam pomalo izgubio interes za češće posjete Sarajevu. Svako od nas ima samo jedan život, i nije pametno trošiti ga na mjestima gdje ste nepoželjni. Naravno, svjestan sam i toga da je u Sarajevu još uvijek jako mnogo ljudi koji nisu nacionalisti i kojim je važno ono što pišem. Ali oni ovako ili onako imaju moje knjige.

Kao što postoje veliki rokenrol albumi posvećeni ljubavnim raskidima, utisak je da je ovo veliki roman o kraju ljubavi između vas i svih mesta i ljudi koji su činili vaš prethodni život. Kako izgleda vaš novi život?

– Uglavnom osamljenički. Pogotovo otkako je nastupila epidemija covida-19, pa su mi otežana putovanja. A što se tiče kraja ljubavi između mene i nekih važnih mjesta, mislim da je se tu radi o nečemu što je pomalo i generacijska stvar. Svi mi koji smo stariji od četrdeset godina, i stigli smo donekle odrasti u Jugoslaviji, nakon 1991. opraštali smo se, na ovakav ili na onakav način, od gradova u kojima smo odrasli, od mjesta u kojima smo ljetovali ili u koja smo putovali na ekskurziju. Jedni su protjerani 1991, drugi su protjerani 1995, a treći su, takvih slučajeva itekako ima, ja znam za mnoge, protjerani nakon što je rat već odavno završio, i to samo zato što su postali nacionalna manjina tamo gdje su neki drugi postali većina. Četvrti su, opet, otišli sami od sebe. A peti nisu ni odlazili, ali su se na jednak način morali opraštati od mjesta na kojima su odrastali ili na kojima im se nešto važno događalo.

Foto:EPA-EFE/FEHIM DEMIR

U međuvremenu se, naime, dogodio slom ne samo cjelokupnoga našega svijeta, nego i slom načina na koji mi taj svijet percipiramo. Recimo, na jedan ste način doživljavali to kad bi vas do 1990, u vašem gradu, neka budala opsovala na ulici, a na sasvim ćete drugi način to doživjeti danas, pogotovo ako je vaše ime i prezime u međuvremenu poprimilo neki čudan prizvuk. Meni ne pada na pamet da trpim da mi po Sarajevu psuju mater ustašku – što je, recimo, učinio jedan bošnjačkomuslimanski pisac, inače zaslužni ratni veteran, koji se kasnije pokušavao pravdati da mi je ustvari psovao mater četničku, što je valjda u psovačkom bontonu bošnjačkih nacionalista tog trenutka bilo poželjnije – dok mi je s druge strane poprilično svejedno hoće li mi u Zagrebu netko nešto opsovati.

Osim što za Zagreb nisam vezan ni činom rođenja ni odrastanjem, u Zagrebu me, možda, psuju jer im lično smetam, a nikako zbog zvuka mog prezimena ili zbog moje ustaške ili četničke matere. I druga, jednako važna stvar: Sarajevo je moja književna tema, ali ne želim da mi se tema svede na bavljenje pacovima. Zagreb je, opet, manje ili više, grad u kojem samo živim, i u kojem mi je zapravo dobro. Ali mnogo je više Zagreb grad Teofila Pančića, koji je tu odrastao, nego što je Zagreb moj, koji u njemu živim. Eto, to vam je ta razlika.

Biti Sarajlija više nije moralna kategorija

Impresivan je već i puki broj priča koje se prepliću u romanu. Na nekim mestima kao da vas prsti zasvrbe i rado biste ih još malo produbili, ali ipak odustanete… Kako odučujete kojoj priči ćete dati duži život, a koju ćete ubiti?

– Volim priče ostavljati nedovršenima. I volim po više puta ispričati istu priču. To su kao varijacije u Bachovoj muzici. Čujem ljude kako lako izgovaraju frazu da su sve priče u književnosti i izvan nje već odavno ispričane. Osim što to nije tačno, nije ni važno. Jer čak i kada bi sve priče bile ispričane, uvijek bi ostao bezbroj načina na koji još mogu biti ispričane. Čovjek je biće koje pripovijeda priče, a pripovijeda ih na beskonačan broj načina. Kao što pripovijedamo, tako i živimo, svakodnevno cijeloga života ponavljajući ograničen broj životnih rituala, postupaka, pokreta, riječi i osjećaja. U tom je ponavljanju na kraju krajeva i sreća.

Da li se od objavljivanja “Roda” do danas promenio odnos Sarajlija prema “kuferaškom” nasleđu grada?

– Zavisi na koje Sarajlije mislite. Osim što postoji mnogo različitih ljudi koji se smatraju Sarajlijama, postoji i više različitih načina na koje su ljudi Sarajlije. Jedni su se doselili u taj grad, pa danas u njemu žive. Drugi su se u Sarajevu rodili. Treći žive razbacani po svijetu, ali žive tako kao da iz Sarajeva nikad nisu otišli. Četvrti pokušavaju ne imati nikakve veze sa Sarajevom, ali što više to pokušavaju, sve više su Sarajlije. Način na koji čovjek biva Sarajlijom određen je strašnom sudbinom toga grada, ali i činjenicom da je Sarajevo godinama bilo u centru pažnje cijele naše civilizacije. Sarajevo je i ovog trenutka jedan od rijetkih pojmova poteklih iz naših krajeva koji ljudima u svijetu nešto znače: Jugoslavija, Tesla, i šta još, tko još, osim Sarajeva? Sportiste nemojte spominjati, jer se njih kratko pamti, a onda ih se zaboravlja. I zbog ovog biti iz Sarajeva ne znači isto što i biti iz Zagreba, Beograda ili Leskovca. Iako, to naravno ne znači da je biti iz Sarajeva bolje od ostalog. A pogotovo ne znači da je biti Sarajlija moralna kategorija, kao što bi neki to voljeli reći. To je mogla biti moralna kategorija 1992. i 1995, ali danas ne.

Ko su današnji kuferaši?

– Lijepo, uzbudljivo pitanje. Današnji kuferaši su, recimo, neki Beograđani koji već skoro trideset godina žive u Amsterdamu. Ili Hrvati koji žive u Irskoj i Njemačkoj, a iselilli su se nakon što je Hrvatska ušla u Europsku Uniju. Na kraju krajeva, kuferaši su svi oni divni ljudi, mnogo ih je među liječnicima, koji su u bivšu Jugoslaviju dolazili na studije iz Afrike i s Bliskog istoka, pa bi se tu zaljubili i zauvijek ostajali. Ima ih po svim našim gradovima. Dok gledam i slušam te ljude, rodom iz Sirije, Iraka ili odnekud iz crne Afrike, neodoljivo me podsjete na moje pretke.

Serijom tekstova na svom portalu najavljujete knjigu “250 glava”. “Cilj je, premda teško ostvarljiv, da to bude knjiga bljeskova, u formi u kojoj u glavi ostaju sjećanja, dnevni događaji, neispričane priče”, kažete. Šta vas je motivisalo da baš te priče složite u knjigu? Možete li nam reći nešto više o tome kako birate šta je od sećanja vredno zabeležiti, šta im je zajednička nit?

– Sjećanja sama po sebi tu i nisu važna. Važna je njihova formula, i taj pokušaj da ih se ulovi u elementarnom obliku. Postoji trenutak u kojem fotograf podiže kameru i počinje da gleda kroz objektiv i da lovi sliku. To je onaj trenutak kad mu se pred očima dogodi nešto neobično, drukčije, nesvakodnevno. Slična stvar je i s pričama iz “250 glava”, pokušavam da ulovim ono što je neobično, drukčije i nesvakodnevno, a što pritom djeluje obično.

I tu morate da naglašavate da je u pitanju fikcija?

– Naravno da je to važno. Fikcija je ono što je pričom izmijenjeno i preobraženo.

 Pisali ste nedavno i o pismu 150 svetskih intelektualaca protiv nečega što se naziva “kulturom ostrakizma”, koju nameću ovaj put levo-liberalne ustanove. Ubija li politička korektnost slobodu govora i kreacije ili je nešto drugo po sredi?

– Politička korektnost ubija slobodu govora i stvaralaštva na jednak način na koji to čini svako ideološko ograničenje. Pritom je poprilično svejedno u ime koje ideologije se to ograničenje provodi. U tom smislu nema neke značajnije razlike između diktata socijalističkog realizma, provođenog u ime Komunističke partije Sovjetskog Saveza, i druga Staljina, i diktata političke korektnosti, koji će nam u ime najopćenitije postavljenih humanističkih načela odrediti da crnce u svojim djelima ne smijemo nazivati crnicima, nego Afroamerikancima, čak i u slučajevima kad ti ljudi nemaju veze ni s Afrikom, ni s Amerikom. Dok, recimo, cigansku muziku nipošto ne smijemo nazivati ciganskom muzikom, nego bi to trebala biti romska muzika.

Politička korektnost je oblik idiotizma

Zagreb, danas u rano popodne, pijemo limunadu, promatramo svijet u prolasku…Foto AB

Posted by Miljenko Jergović on Субота, 12. септембар 2020.

Isto tako, politički je nekorektno pisati o zaljubljenosti u maloljetnog dječačića, te bi valjalo zabraniti “Smrt u Veneciji”, kao što bi iz sličnih razloga trebalo zabraniti i “Lolitu”. Dalje, sa stanovišta političke korektnosti u širem smislu te riječi nije u redu da likovi na filmu ili u knjizi puše, nije u redu da se žene bave ženskim, a muškarci muškim zanimanjima, jer ne postoje muška i ženska zanimanja. Nije u redu niti to da migranti budu lopovi, manijaci i ubojice, kao ni to da neki bankar bude dobar čovjek. Nije u redu da Hrvati budu ustaše, Srbi četnici, muslimani teroristi, a kad poneki od njih to i jest, stvar treba formulirati uz takve i tolike ograde da govornik shvati da mu je možda i pametnije da ne spominje ni ustaše, ni četnike, ni teroriste, jer će ionako biti pogrešno shvaćen, i jer će se uplesti u tako odurnu mrežu nepotrebnih i prekomjernih objašnjenja da mu je, možda, najbolje da šuti.

Sve je to isto u književnosti i na filmu, samo što je mnogo, mnogo gore, strašnije, beznadnije, komplicirane i štetnije. Kada čovjek bolje razmisli, ograničenja koja pred umjetnost i javno komuniciranje postavlja moda, ili ideološki diktat političke korektnosti, sveobuhvatnija su, striktnija, po jezik i stil rogobatnija od ograničenja koja su postavljali u Staljinovoj Rusiji, a da o socijalističkoj Jugoslaviji i ne govorimo. Politička korektnost je oblik idiotizma, jer prenebregava da riječ ne može biti zločinačka, da ni rečenica ne može biti zla, nego zli i zlonamjerni mogu biti samo ljudi koji se služe riječima i rečenicama. A protiv njih se nećete izboriti tako što ćete zabraniti riječi, rečenice ili određene teme. Ako je uopće cilj političke korektnosti borba protiv predrasuda, zlomišljenja i isključivanje, u šta i nisam siguran.

I vi ste meta takvih krutih, pa i dogmatskih shvatanja?

– Da, možda, ali nije me previše briga.

“Bilo je to vrijeme kada su i u našem jeziku riječi bile odvagnute”, pišete, podsećajući na česte prepeve Eriha Frida u periodici u bivšoj Jugoslaviji. Postoje li danas oaze gde se reči još vagaju ili je to nepovratno izgubljeno?

– Postoje takve oaze, naravno da postoje, među onima koji čitaju dobru književnost. Za idiote koji ne čitaju nema pomoći. Njima preostaje samo teror neprosvijećenosti, a maloprije spomenuta politička korektnost jedan je od važnih oblika terora neprosvijećenosti.

Srpski turisti na Jadranu – velika stvar za sve nas

Pronela se letos regionom i vaša izjava da vam u Puli, govoreći o turistima na Jadranu, mnogo više od drugih radovali automobili beogradskih i novosadskih registracija, a da vam zbog onih kragujevačke, zrenjaninskih i čačanskih “samo što suze nisu grunule na oči”. Odakle suze, jesu li i to radosnice ili sentiment?

– Dobro, suze su, možda, govorna figura, pretjerivanje, ali naravno da sam se mnogo prijatnije osjećao među srpskim turistima u Istri, nego bez srpskih turista u Istri. To je prirodna stvar. Nije riječ samo o konkretnim ljudima, nego i o znaku i značenju koje ti ljudi predstavljaju. Činjenica da su se srpski turisti usred korone, i svih problema koje je epidemija stavila pred njih, zaputili na Jadran ogromna je stvar za sve nas. Znak je to neke dubinske normalizacije našega malog i nenormalnog svijeta.

Svoj jedan tekst posvetili ste godišnjici objavljivanja “Travničke hronike” i romana “Na Drini ćuprija”. Vaš prijatelj Svetislav Basara, govoreći o svom “Kontraendorfinu”, gde je Andrić jedan od likova, kaže da je ambivalentan prema njemu, da izuzetno ceni njegovo delo, što se ne može reći za njega kao ličnost. Kako vi gledate na Andrića?

– Ivo Andrić najveći je pisac naših jezika, najveći književni svjetotvorac. A što se tiče Andrićeve građanske osobe, nemam preveliku potrebu da o njoj sudim. Osim što čovjeka nisam lično poznavao, ne znam ni kako bih postupao da sam proboravio u njegovoj koži, u njegovo vrijeme. Basara govori o svom književnom liku Ivi Andriću, a to je opet neka sasvim druga stvar.

Komentari

Vaš komentar