Posle "Sudbine i komentara", najnagrađivanijeg (NIN-ova nagrada, nagrada Meša Selimović, Borbina nagrada za knjigu godine, Nagrada Radija B92), verovatno i najboljeg, romana srpske književnosti, Radoslav Petković je slobodno mogao više i da ne piše. On ne bi bio na gubitku, ali čitaoci i književnost bi bili. Dokazao je to romanom "Savršeno sećanje na smrt" (2008, nagrada "Borisav Stanković") još jednim remek-delom u kome je opet zaronio u tmine daleke istorije gde se njegova moćna imaginacija poigravala sa religijskim, okultnim i mističnim, savršeno zaokružujući priču o Vizantijskom carstvu na izdisaju.