U dopisivanju sa prijateljem koji je iz nekog drugog sveta, nazovimo ga kreativnim, jedna poruka, adresirana na mene, glasila je: „ubi te politika“. Nije mi ostalo ništa drugo, osim da se složim sa njim, a onda dobro da razmislim o težini i poenti koju nose te tri kratke reči. Kao novinar i urednik novina politiku ne mogu da izbegnem, ma koliko to želeo, ma koliko mi se ogadila, ma koliko me otrovala, ma koliko mi je jasna njena prozaičnost, pokvarenost, prevrtljivost, dvoličnost, neetičnost. Što bi se reklo, „taki mi poso“. Međutim, ne „ubija“ i ne „truje“ politika samo nas koji smo u njenom najbližem toksičnom okružju, prinuđeni da se bavimo njenim, mahom, izvitoperenim derivatima - u obliku neposrednih protagonista i njihovih „genijalnih“ izjava, poruka, spinova, međusobnih ratova, podmetanja, kalkulacija, ambicija - kako onih bolesnih tako i interesno programiranih. Politika se raširila i raskomotila na sve strane, poput ambrozije i izaziva alergiju; ušla je u domove, potom i u mozgove, ljudi, najpre preko klasičnih medija, onda i preko kloaka zvanih društvene mreže, a kako iskoče neki izbori (ovde ih, hvala Bogu, ne fali) njeni emisari su počeli da vas presreću po ulicama, sačekuju na ćoškovima iza štandova sa kojih vam prodaju „bolju budućnost“, a naposletku su stigli da kucaju direktno na kućna vrata da vas „priupitaju“, „anketiraju“, da nešto obećaju, popišu ili, čak, ostave neki litar ulja ili kilo šećera, na koliko su, već, stratezi kampanja procenili vašu političku upotrebnu vrednost.