Dejan Žujović Foto: Zoran Lončarević/Nova.rs

Gledam jutros nove brojeve testiranih i zaraženih građana Srbije. Na crvenu listu nas stavljaju Nemačka i Albanija. Mi smo i dalje tigrovi, doduše samo u glavama nekih opsenara. Mi smo tigrovi od papira. Dok čitam ova pesma mi se javlja. Zajedno sa besom i osećajem nemoći. U firmi se sve češće spominje rad tokom cele noći. Padaju mi na pamet vedete srpske medicine, Stefovski ili Đerlek. Lončar i bata Zoki Dogovorio Sam Se Sa Tužilaštvem. Kako bih ih dohvatio za tanke vratiće i ubacio u ordinacije. Dok Kon i Tiodorović rade trijažu na ulazu ustanove. Svi u skafanderu. Znojavi i lelujavi. Možda bi počeli pravilnije da razmišljaju. Manje bi gledali u vođu svojim buljavim okicama a više u bolesnog čoveka. Možda bi ih očovečio.

Koliko puta mi je komentar bio Welcome to Srbija. Kada vidim gomilu smeća po gradskim ulicama. Kraj naših puteva. Po našim izletištima. Kada gledam na koji se način policajac obraća građaninu. Šalteruša istoj žrtvi. Političar. A svi vole da žive od njegovih šaka. Kada gledam kako se košulja otvara između dugmića i iz nje ispada stomačina dok se prva lopata betona svečano ugrađuje u buduća nepodignuta zdanja. Dok gledam goste u studiju kako od novinara prave slušaoca. Dok gledam majke koji u pozne sate kupuju pice i bureke porodicama za ručak.

Dok gledam preskupe automobile iz kojih se razlivaju zvuci Bagdada i Istanbula. Dok gledam devojke koje se u ranoj mladosti pretvaraju u kurveštine. Dok gledam botoksirane babe koje žele da večno budu devojke sa naslovnica Sabora i dok gledam lica žena koje su se pretvorile u babe kada im vreme nije. Dok gledam otrcanu odeću i obuću koja prolazi pored Louis Vuitton torbi. Ljude koji avetinjaju tržnim centrima gladno gledajući izloge. Dok gledam patološke lažove koji sve ovo negiraju.

Dok gledam narkodilere koji su prešli u građevinare. Zidaju zgrade preskupih kvadrata, kupuju od samih sebe te stanove i peru zarađen novac. U gradu sa najvećim procentom sirotinje imamo najskuplje kvadrate. Znam da sam u svojoj zemlji kada gledam kako se ponašamo jedni prema drugima. Agresija, agresija i samo agresija. Zakon jačeg, bogatijeg i snalažljivijeg. Zakon bez zakona. Znam da sam u svojoj zemlji dok gledam osuđene ubice kako slatko piju kaficu za stolom do mog. Dok gledam predsednika opštine u kojoj se podavilo 26 građana dok im je on poručivao da ostanu u svojim kućama i da će sve da bude uredu. Kako slatko glocka rebarca u poznatoj gradskoj kafani sa blajhanom plavušom. Niko u kafani da okrene glavu od gmaza ili da izađe. Zato se gmaz i širi. Kao tumorčina. Kao ovo zlo što nam truje duše i od nas pravi bezdušne ljušture koje samo liče na čoveka.

Pre neki dan sam na netu tražio narikače. Kada umrem da mi zaleleču. Da vam jaukanjem smrznu krv u žilama, mater vam bezdušnu. Da vas podsete da ste mogli da budete ljudi, ali lakše je avet biti. Da se pitate kako bi vas đedovi gledali. Da vam daju ogledalo u ruke. Da se vidite ko ste i kakvi ste.

Znoj kaplje po papiru, poslednju pišem želju, ostajte mi zdravi, verni našem htenju. I kad umrem za istinu ispunite moju volju, poljubite za mene neku Srbiju bolju!!!

BONUS VIDEO: Pulmolog o zagađenju vazduha u Beogradu

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare