Policija odnosi tela, Foto: Goran Srdanov/Nova.rs/ Ilustracija

Slučajevi samoubistava odraslih osoba, koje se na taj korak odlučuju zbog smrti svojih roditelja, poslednjih godina sve su češća pojava u društvu, a prema rečima stručnjaka, događaju se najčešće iz dva razloga - socijalne ugroženosti, ali i zbog depresije izazvane patološkim odnosima.

Autori: Tanja Milovanović/Marko Radonjić

Porodična tragedija koja se juče dogodila u Zemunu, kada je sin (60) izvršio samoubistvo vešanjem, nakon što mu je majka (85) preminula od starosti, uznemirila je javnost. Prvi rezultati istrage ukazuju da je čovek presudio sebi iz očaja jer je za majku bio veoma vezan.

Radmila Grujičić, psiholog i psihoterapeut u razgovoru za „Nova.rs“ kaže da postoje dve situacije zbog kojih se takve stvari dešavaju.

„Jedna vrsta problema koja se pokazuje je ta da su ljudi socijalno ugroženi i da žive od penzija svojih roditelja, da kriju njihovu smrt ne bi li bili još neko vreme korisnici takvih usluga, iako je to i minimalni period, i kad tad se sazna za to, tj. ni na koji način takvo stanje nije održivo. A čak i takav izbor ponašanja ukazuje na neki problem kod te osobe, koja to bira za ponašanje. To može biti mentalna zaostalost, nezrelost, odnosno poremećaj ličnosti ili duševno oboljenje, ali svakako ukazuje na tako nešto,“ kaže Grujičić.

Nijedna zrela i zdrava struktura ličnosti nije zavisna od roditelja na takav način, smatra Grujičić, jer čim je neko zavistan od roditelja, ukazuje na poremećene odnose, na nezrelu strukturu ličnosti i veoma često imaju dijagnozu.

„Postoji odgovornost obostrana, od strane roditelje i od strane deteta. Kada neki roditelji tako nešto rade, oni čine decu zavisnima od sebe, vezuju ih i korisne emocionalne ucene, svesno ili nesvesno. Roditelji vide dobit kroz, potvrđivanje svoje vrednosti, „ja vredim samo dok mogu da pomažem deci“, ili neki strah od samoće, što isto ukazuje na njihovu nezrelost, vezuju svoju decu i ucenjuju ih emocionalno, „ako ne radiš šta ti ja kažem, ti ne vrediš“ ili „ti si bez mene niko i ništa“. To je svakako do vaspitanja – priča Grujičić.

Postoje dve strukture roditelja, napominje Grujičić, koja prezaštićuju svoje dete, i druga koja govori „ti si nesposoban, ti ne vrediš ništa bez mene, ti bez mene ništa ne bi mogao“.

„Prenaglašavanje „loših karakteristika“ i preterana kritičnost  dovodi do slabosti deteta, gde dete nema samopouzdanje i nema nikakvu sigurnost, te mu onda ostaje samo roditelj. Tako nesiguran ne sme ni da se upusti u neke relacije sa drugim nepoznatim ljudima, i onda se vezuje za roditelje. To traje godinama i takva deca od po 30 – 40 godina koji žive sa svojim roditeljima i koji nisu naučili samostalno da žive, nije prirodna. Tu je ključna nesigurnost“, kaže Grujičić.

Iz pozicije deteta, sa druge strane, napominje Grujičić, dete kako raste, negde mu je ugodnije da bude zaštićeno i po prirodi je da razmišlja da ako ne mora da radi za nešto a dobija sve, da je to idealno.

„Ako dete sa manje energije i truda dobije sve što mu treba, još ako je pored roditelja ušuškan, može da radi šta mu odgovara, uvek ima ručak, oprano i opeglano, onda neće ni da se ženi, ne zna ni da li bi se udavala, ako ima slobodu da živi kod roditelja i da mu oni sve urade“, objašnjava Grujičić.

Na pitanje koja je to vrsta društvene patologije, Grujičić kaže da nema jedna dijagnoza koja postoji.

„U osnovi jeste emocionalna nezrelost, jer emocionalno zrela osoba, njena struktura traži da se osamostali traži da uradi nešto sama, pomera se od roditelja. Jedno dete koje je zdravo i ima dovoljno samopouzdanja, prirodnog, on ima potrebu da se dokazuje van kuće, da se druži sa drugovima, to je stepen socijalizacije koji je normalan u razvoju svakog čoveka.

Ovakav primer, kao od juče u Zemunu, nije usamljen, pa je tako u oktobru prošle godine, Slobodan R. (53) sa Dedinja zakopao majku (84) u garaži porodične kuće, kako bi, prema pisanju medija, nastavio da prima njenu penziju. Za ceo slučaj saznalo se kada je supruga osumnjičenog videla Slobodana kako kopa rupu u garaži, a kako svekrvu nije videla nekoliko dana, odlučila je da o ovome obavesti policiju.

Identičan slučaj ovome desio se i početkom avgusta 2019. kada je pronađeno telo Dobrile D. (73) i njenog sina Miloša (42) u fazi raspadanja u njihovom porodičnom stanu na Zvezdari. Istraga je tada pokazala da Miloš nikada nije radio i da su njih dvoje živeli od Dobriline penzije. Samo nekoliko meseci ranije, u januara 2019. desio se još jedan, kada je priveden Radovan V. zbog sumnje da je dve i po godine držao telo svoje majke u šupi u Železniku u Beogradu. Kako je ispričao, navodno nije imao novca za sahranu.

Nažalost, ovakvi primeri bili su i ranijih godina, pa je tako marta 2017. godine Milan M. iz Čačka priveden zbog sumnje da je telo majke tri meseca držao u zamrzivaču, dok je u međuvremenu bez problema podizao njenu penziju.

Direktorka Klinika za neuropsihijatriju: Reč je o mentalnim problemima

Foto: Printscreen N1

Ivana Stašević Karličić, direktorka Klinike za mentalne bolesti „Dr Laza Lazarević“, kaže za naš portal, da bez obzira na godine, oko 98 odsto ljudi koji se odluče na suicid nisu se na vreme lečili od nekih mentalnih problema.“Samoubistvo, odnosno suicid, uvek je vezan za ličnu patologiju. Znači, ubijaju se ljudi koji se nisu lečili, pre svega, od depresije, psihoze, bolesti zavisnosti i poremećaja ličnosti“, kaže Stašević Karličić.