Foto: EPA/KIM LUDBROOK

"Sve više razmišljam kako je mene zapravo sve ovo snašlo, da nisam očekivao da će to ovako izgledati kada sam se prihvatio ovog posla..."

Poslednji jugoslovenski fudbalski tim je krenuo u pohod na Svetsko prvenstvo 2006. godine.

PROČITAJTE JOŠ

Četiri godine ranije nije uspeo da stigne do Japana i Južne Koreje, još četiri ranije je imao „Mijatovu prečku“, a pre toga sankcije i odsečenost od civilizovanog sveta.

Ime Jugoslavije više nije postojalo, njen kraj je odsviran posle katastrofalnog selektorovanja Dejana Savićevića, obeleženog Azerbejdžanom i Gurbanom Gurbanovim.

Fudbalski savez države pod novim imenom, Srbija i Crna Gora, morao je da preuzme odgovornost i nađe čoveka koji će umeti da podmetne leđa…

„Vraćam se u zemlju iz Kine i vidim da je reprezentacija upala u krizu. Tada me uhvate Dragan Stojković Piksi, koji je bio predsednik Saveza i pokojni Bata Bulatović. Bila je tada aktuelna selektorska komisija Savićević-Boškov-Ćurković, ali njima ne ide. I ‘ajde Petko’. Bata me podseti na moje obećanje i ja dolazim na platu od 1.600 maraka. Pa kako selektor i plata od 1.600 maraka? ‘Pa nema savez para…’ Moram to da naglasim, jer me boli“, rekao je Ilija Petković.

Kvalifikacije za Svetsko prvenstvo su bile zapravo prve koje je vodio Petković.

I uspeo da od raštimovane ekipe napravi mašineriju koja je u brutalno teškoj grupi, sa Španijom i Belgijom, na 10 mečeva primila svega jedan gol – od Španije.

„Rapsodija u plavom“ nije startovala najbolje, pobeda nad San Marinom nije mogla da bude okvir za pravu sliku o timu, kao ni remi sa Bosnom i Hercegovinom, bez golova.

Novih pet golova u mreži San Marina na stadionu Crvene zvezde u Beogradu videlo je svega 4.000 ljudi, pošto je javnost i dalje bila pod „sindromom Gurbanov“, sa dignutim rukama i nevericom u išta dobro od fudbalske reprezentacije.

Prvi pravi test – 17. novembar 2004. godine i duel sa Belgijom u Briselu.

„Ova utakmica nam je jedna od meč lopti za plasman, ali nije presudna. To moranje će koštati ili nas ili njih“, rekao je tada Petković.

Zvonimir Vukić u osmom i Mateja Kežman u 80. minutu doneli su pobedu koja je vratila veru navijača u reprezentaciju Srbije i donela Petkoviću vetar u leđa, ali i dodatni pritisak.

PROČITAJTE JOŠ

Desetostruko veći broj navijača u odnosu na duel sa San Marinom prisustvovao je utakmici protiv Španije u Beogradu, ali nije video nijedan gol.

Dve uzastopne pobede nad Litvanijom od po 2:0 su povećale nade srpskocrnogorskog tima za mesto na Svetskom prvenstvu, koje je potvrdio trijumf u finalnom meču kvalifikacija protiv BiH.

Srbija i Crna Gora su obezbedile plasman na Mundijal u Nemačku sa prve pozicije u Grupi 7 – 22 boda, šest pobeda, četiri remija, nijedan poraz, 16 datih i jedan primljeni gol.

Nije moglo bolje.

Petković je nastavio uobičajenu praksu i pre odgovora na pitanja novinara pročitao pripremljen tekst u kome je, između ostalog, naveo da su „plavi“ pokazali kako se srcem bori za zemlju.

„Bili smo jedna misao, jedan duh, jedna ideja. Sada ćemo malo odmoriti, a nadam se da nam vojvoda Živojin Mišić neće zameriti. Onda ćemo se, kao pravi borci, ponovo skupiti, pojačani najboljim mladim igračima i krenuti da pronosimo slavu naše mlade države na najvećem planetarnom dogadjaju 2006. godine. Ime naše države večeras je pobedničko. Fudbalska reprezentacija ove zemlje večeras je dala svoj doprinos vraćanju samopouzdanja ovoj naciji… Dokazali smo da smo viteška ekipa i ponosam sam što sam njen član“, rekao je Petković.

Da je Mundijal startovao odmah posle kvalifikacija ko zna kako bi se stvari odvijale…

Na talasu lovorika tim je dobio velika krila koja su počela da se sukobljavaju već u Austriji na pripremama, započetim mesecima kasnije.

Foto: EPA/THOMAS EISENHUTH

Zvezde su se uzvezdile, okolne priče su postale važnije od suštinskih, a javnost je već videla selekciju SCG na jednom od pobedničkih postolja.

Sve do momenta koji je obeležio Petkovićevu selektorsku karijeru.

„Dušan Petković iskustvom i kvalitetom može da doprinese rezultatima, a sigurno će i lako da se adaptira. Uz to, može da igra na više pozicija u timu“, objasnio je selektor zašto je na pripreme u Austriju poveo svog sina, tadašnjeg fudbalera OFK Beograda.

Svedoci ističu da su porodične okolnosti navele Petkovića da to učini, svedoci takođe tvrde da je i tim najpre bio spreman da primi „malog Petka“, ali je javnost bila neumoljiva i svalila je drvlje i kamenje na selektora, navodeći da je njegov potez čist primer nepotizma.

I tu je bio početak kraja. Petkovićevo objašnjenje nije moglo da dopre do ušiju „sedam miliona selektora“, iako je možda i imalo utemeljenje, s obzirom na to da „mali Petko“ sigurno ne bi bio nezadovoljan minutažom ili tražio „‘leba preko pogače“, a jasno je da bi kao trening-igrač mogao da pomogne u pripremi tima koji bi se našao na terenu.

Međutim…

„Vratio sam se. Želeo sam da skinem veliko breme sa srca svoga oca Ilije. Video sam da su ga izuzetno pogodile reakcije pojedinih ljudi, da ga je povredilo to što se vodi prava kampanja zbog toga što me je pozvao u reprezentaciju. I to nije bila obična, već kampanja mržnje, pakosti. Video sam da to više nije on, da na treninzima reprezentacije nije maksimalno skocentrisan. Zato sam se vratio. Sada znam da će mu biti lakše, da će normalno moći da se posveti pripremama, jer on može samo da radi kada je mirne glave“, rekao je Dušan.

Sin je možda želeo, ali ocu glava nije bila mirna. O tome svedoče i izveštači.

„Selektor Ilija Petković danima je bio utučen, od prve burne reakcije javnosti na odluku da pozove sina Dušana kao zamenu za Mirka Vučinića. I pre toga maksimalno je bio opterećen, a čim su stigli prvi negativni komentari – razočarao se, pre svega kada se oglasio predsednik Crvene zvezde Dragan Stojković. Vidljivo je bilo neraspoloženje i u Austriji, retki su bili trenuci kada je bio spreman da se našali, što mu je inače običaj. Ipak, najteže mu je bilo kada se Dušan, posle razgovora sa njim, vratio u Beograd. Jedva je uspevao da se uzdrži da ne zaplače na aerodromu u Klagenfurtu, pred poletanje za Nemačku“, navedeno je u izveštaju „Večernjih novosti“ iz 2006. godine.

Kapiten te generacije Savo Milošević je bio odlučan u tvrdnji da atmosferu u timu ništa ne može da pokvari.

Foto: EPA/THOMAS EISENHUTH

„Bili bismo idioti kada bismo dozvolili da zbog bilo čega sve ode bestraga“, naveo je Milošević.

Ali, otišlo je…

Premijerna utakmica na Mundijalu protiv Holandije završena je minimalnim porazom, međutim tada su već nategnuti živci počeli da pucaju.

Povreda Nemanje Vidića je značila razbijanje odbrane koja je primila samo jedan gol, a prinudno rešenje u vidu Nenada Đorđevića na poziciji desnog beka i pomeranje Gorana Gavrančića u sredinu kao ishod je donelo gol Arjena Robena već u 18. minutu.

Pre kraja poluvremena Petković je promenio, u igru ubacio Ognjena Koromana koji je posle meča, pred izveštačima, bio nezadovoljan ulogom i glasno negodovao zbog ponašanja selektora.

Navodno, Vidić je uz povredu imao i direktan sukob sa Petkovićem, o čemu on nikada nije želeo da govori.

„Neću da se osvrćem unazad. Jednog dana, možda… Sada, ne“, rekao je Petković pre devet godina.

Po ko zna koji put, ono lično, sebično, ono željno isticanja sebe iznad kolektiva je prevagnulo, a timska atmosfera o kojoj je ranije govorio Milošević ostala je samo uspomena na srećne dane.

Potop. Katastrofa. Raspad. Argentina je u narednom meču Srbiji i Crnoj Gori nanela poraz od 6:0…

„Daću ostavku, nema problema, kada dođem kući. Meni je savest čista. Trebalo je protiv Argentine da igramo 1-9-1. Stojim iza toga. Odustao sam zbog pritiska, da ne budem defanzivac koji je napravio cementaru negde tamo u Popovcu. Žao mi je što nisam sebe poslušao, već kolege koji su vršili pritisak da ekipa treba da igra lepo, lepršavo i da se nadigrava sa Argentinom“, rekao je Petković.

Foto: Pedja Milosavljevic / Starsport

Mediji kao mediji… Drvlje i kamenje. I pitanje „sramote“.

„Šta mislite, da sam uzeo tortu posle utakmice i veselio se? Šta hoćete od mene? Da se namažem blatom?“, upitao je Petković.

Baš to. To je ono što srpska javnost želi. Da padaju glave. Da se nađu krivci. Da se upre prstom. Petković je bio taj. General koji je sa idejom Živojina Mišića krenuo u osvajanje Nemačke, ali je negde usput izgubio svoju vojsku.

Pred utakmicu sa Obalom Slonovače, poslednjom na Mundijalu, jedan vojnik je stvarno otišao. Spakovao se, javio se samo Tomislavu Karadžiću i otišao. To nije znao ni kapiten. Selektor je mogao samo da prećuti sve, da sačeka povratak u Beograd i podnese ostavku.

„Pripremao sam govore u kojima sam citirao slavne ličnosti iz naše prošlosti. Želeo sam da podignem moral i hrabrost i igračima i javnosti u trenutku kada je naš državni tim postao predmet podsmevanja i nipodaštavan od svih. Za ove tri godine povratili smo ugled i kao nacija i kao reprezentacija… Da je na Mundijalu bilo takmičenje u taktici mi bismo pobedili u svim utakmicama, ali… Taktika je samo zamisao“, rekao je Petković na oproštajnoj konferenciji.

Godinama kasnije, otkrio je da on nije trebalo da bude čovek koji vodi reprezentaciju na Svetsko prvenstvo.

„Trebalo je da budem čvršći, da kažem nekima da ne mogu da idu na Mundijal. Ne može, pa šta napravimo. E, sad, to pozivanje sina… Pogrešio sam što ga nisam poveo, ili što se bar nisam s njim vratio. Pa kad već pucam, da puknem kako treba. Ovako sam pukao ni tamo ni ‘vamo. Imao sam osećaj da stvari neće izaći na dobro odmah po dolasku na pripreme u Austriju. Bilo je razloga, ali nećemo sada pričati o njima. Bilo je debelih razloga…“, rekao je Petković.

I ostalo je na tome. Nikada nije rekao loše i bilo kome. I ostao je uz Fudbalski savez Srbije. Do kraja. I nedavno je bio član delegacije koja je delila lopte po Srbiji.

Živeo je za loptu, umro je zbog lopte.

Na kraju, puklo je nešto u njemu i ubilo ga je, mnoge bez etikete i odgovornosti, ali i sa obavezom da, bar posthumno, izraze izvinjenje čoveku koji je stao ispred njih i preuzeo punu odgovornost. Kao pravi vojskovođa.

Ali, 2006. godine u Nemačkoj se nije vodio njegov rat. Vojska je otkazala poslušnost, što je bilo evidentno na konferenciji za medije posle poraza od Argentine, kada se niko od igrača nije pojavio pred novinarima.

„Demokratija je čudo. Svako ima pravo da dođe ili ne dođe. Ja se ne stidim da budem ovde…“, rekao je tada Petković.

Foto: EPA/MATTHIAS SCHRADER

IN MEMORIAM: ILIJA PETKOVIĆ (1945-2020)

Zbogom, legendo: Preminuo Ilija Petković

Poslednji razgovor sa Petkom

Karadžić za Nova.rs: Teško mi je, Petko je bio izuzetan

FSS: Petković je ostavio neizbrisiv trag

Partizan se oprostio od Petkovića

Milošević: Petko – ljudska gromada i učitelj

Odlazak večitog romantičara našeg fudbala

Švajcarci se setili šampionskog trenera

Emotivan oproštaj: “Plavi” je znao Petka u dušu

Zvezda: Petko, ostala je velika praznina

Deki pamti Petkove reči: Mali, opusti se…

Fenomen Petković: Obožavao je svoj OFK, a čekao ga je Real

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar