Boško Brkić i Admira Ismić danas su poznati kao "sarajevski Romeo i Julija" - zbog velike ljubavi, jače od smrti. Boško i Admira ubijeni su 18. maja 1993. godine kad su pokušali da napuste ratom okovano Sarajevo, a njihova priča obišla je svet.

Boško Brkić i Admira Ismić upoznali su se u Sarajevu 1984. godine. Boško je bio Srbin, Admira Bošnjakinja, Muslimanka.

„Odgojila sam sinove bez razmišljanja o religiji i naciji. Nikad im nisam govorila da su oni Srbi, a da su ovi drugi Hrvati i Muslimani. Nisam Admiru gledala kao Muslimanku, kao različitu. Gledala sam je kao djevojku mog sina, koju je on volio i koju sam ja voljela“, ispričala je Boškova majka Rada u dokumentarcu o mladom paru snimljenom u kanadskoj produkciji.

Boško i Admira bili su nerazdvojni punih osam godina, planirali su zajednički život i venčanje… „Samo nas metak može razdvojiti“, navodno je govorila Admira. Nažalost, upravo je metak označio kraj ove ljubavne priče.

Mladi par je ratno stanje dočekao u Sarajevu. Uprkos pozivima Boškove porodice da 1992. napusti grad, on je to odbio, nije hteo bez Admire. Godinu dana kasnije, uprkos negodovanju Admirinih roditelja, odlučili su da pobegnu iz pakla rata i odu negde gde će moći normalno da žive. S rančevima na leđima i držeći se za ruke.

Tog 18. maja 1993. oko 17 sati su se našli na „ničijoj zemlji“, na mostu Vrbanja koji povezuje centar grada s naseljem Grbavica, tada pod kontrolom snaga bosanskih Srba. Nikad se nije saznalo ko je bio snajperista koji ih je oborio. Boško je ubijen prvi, a Admira nije htela da ga napusti – zagrlila ga je dok je ležao na asfaltu i sačekala da i nju stigne smrtonosni metak. Imali su samo 25 godina.

Njihova tela danima su ležala na tom mestu, jer nijedna strana nije smela da im priđe. Tek osmog dana je srpska vojska odnela njihova tela i sahranila ih u Lukavici na srpskom vojničkom groblju, a posmrtni ostaci su 1996. po želji Admirinih roditelja i uz saglasnost Boškove majke preneseni na groblje Lav u Sarajevu. Boško i Admira počivaju zajedno.

Nikad se nije saznalo s koje strane su pucali, nikada nije pokrenuta istraga i nikada niko nije optužen za ovo ubistvo. Ipak, priča o „sarajevskom Romeu i Juliji“ obišla je svet, i zauvek je sačuvana u pesmama, kao simbol Sarajeva i ljubavi koja je jača i od smrti.

Zabranjeno pušenje: Boško i Admira

Davno je to bilo, u zemlji koje nema više

Nešto je prekrilo vrijeme, nešto ljudi zaboraviše

Sjećam se sudbina mnogih, u gradu ispod Trebevića

Ali Boško i Admira, to je već bila filmska priča

Oko njih su gorili dani, nisu ni imali šanse

Al’ teška vremena uvijek donesu velike romanse

Nisu bili iz plemena istog, nit’ su imali istog boga

Al’ imali su jedno drugo i san o bijegu iz sveg toga

Kažu da ljubav može sva zla pobijediti

Al’ izgleda da čovjek ne zna to oružje upotrijebiti

Ref.

Ma kakva Julija, kakav Romeo, niko se nije tako volio

I niko nikad neće, sve dok Miljacka voda teče

I pitaj se kad će još jednom, na svijetu malom bijednom

Da se dotaknu srca dva i stave ljubav ispred zastava

To se ovdje događa često, postoji neki nevidljivi prag

Koji pređeš i anđeo u tebi odbaci krila i postane vrag

I pred snajperom na Vrbanja mostu i pred onim što sve najbolje zna

Njih dvoje su stajali sami, na zadnjoj stanici svoga sna

Zato sjetite se njih, svi vi veliki i moćni

Što na retrovizoru, umjesto u srcu, držite ljubav, vjeru, sveti lik

Zato sjetite se njih, ne smije biti vam svejedno

Zar je nebo jedino mjesto, gdje možemo biti jedno…

Gdje možemo biti… Zajedno…

Ref.

Ma kakva Julija, kakav Romeo, niko se nije tako volio

I niko nikad neće, sve dok Miljacka voda teče

I pitaj se kad će još jednom, na svijetu malom bijednom

Da se dotaknu srca dva i stave ljubav ispred zastava
***

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram